INTERVJU ZA HRVATSKI RADIO
Autor teksta: Dameo Ramić Kovačić
Među znanstvenim istraživanjima koje je u 2019. financijski podržala UEFA, našao se i rad dr. Rahele Jurković koja je uz stipendiju krovne europske nogometne federacije provela kvalitativno istraživanje na području uloge nogometa kao sredstva integracije izbjeglica na području tzv. balkanske rute.
Uz potporu Hrvatskog nogometnog saveza dr. Jurković postala je prvi hrvatski stipendist krovne europske nogometne organizacije, a istraživanje je provela na području pet zemalja: Grčke, Sj.Makedonije, Srbije, BiH i Hrvatske.
– Na istraživanje me potaknuo manjak spoznaja o tome koliko nogomet znači ljudima koji su izbjegli iz svojih zemalja i trenutno se nalaze na ovim prostorima, čekajući azil ili odlazak u drugu zemlju, rekla je dr. Jurković na početku razgovora za našu emisiju Sport i glazba.
– Tijekom istraživanja došla sam do nekih fascinantnih spoznaja i iskustava. U kampu u Gevgeliji, kroz koji je u jeku migrantske krize 2015. i 2016. godine dnevno prolazilo i do 18 tisuća ljudi, rekli su mi da je oko 70 posto njih bilo zainteresirano za igranje nogometa. U Bihaću me dočekala scena u kojoj ljudi u industrijskoj hali igraju nogomet, a odmah pokraj toga je i igralište za kriket, dok u pozadini svira glazba, opisuje dr. Jurković, ističući glavne zaključke razgovora s migrantima-nogometašima.
– Svi su mi ispitanici rekli da se preko nogometa prvenstveno upoznaju i pronalaze prijatelje. U čekanju na nastavak putovanja imaju puno slobodnog vremena, a nogomet im pritom odvlači pozornost od briga. Zanimljivo je i da većina njih nije znala puno o Hrvatskoj, ali su gotovo svi znali nabrojati nekolicinu naših nogometaša poput Luke Modrića.
Kad je riječ o nogometu kao faktoru asimilacije u konačnom odredištu migranata, dr. Jurković ističe da registracija pridošlica u lokalne klubove može puno doprinijeti, ali ju nije uvijek jednostavno realizirati.
– U Hrvatskoj to najbolje funkcionira, ali broj izbjeglica u lokalnim klubovima nije velik. Osobno sam pomogla jednom mladiću iz Sirije da nađe klub, tako da sam se uvjerila da je to moguće. Prema UEFA-inim pravilima, čim se ljudi prijave za azil imaju pravo registracije, ali u zemljama poput Grčke pozivaju se na FIFA-u i postupak registracije je vrlo složen. U Solunu sam srela nekolicinu izbjeglica iz Afrike koji silno žele igrati nogomet, čak i treniraju u klubovima, ali nisu se uspjeli registrirati za natjecanje. Ipak, ima i pozitivnih primjera, upravo u Grčkoj sam naišla na kamp za nogometašice naziva Hestia FC, gdje čak i žene od 40 godina iz Irana i Afganistana igraju nogomet. Bile su toliko sretne, jedna je tijekom intervjua čak i zaplakala od sreće opisujući koliko im to znači. Ključno je što se ljudi tamo organizirano bave njima i za to su plaćeni, što je puno drugačije nego kad se oslanjate na volontere. I to nije jedini primjer takvog nogometnog kampa, koji je namijenjen svima, ne samo sportašima, kaže dr. Jurković, pa zaključuje:
– Svaku takvu inicijativu treba podržati, makar one neformalne kakve sam susrela u Hrvatskoj gdje se imigranti jednostavno druže i igraju nogomet međusobno, ali i s lokalnim stanovništvom. Treba im pomoći s opremom, terenima, jer nogomet ih na jednostavan način spaja s drugim ljudima. Grade se socijalni mostovi između tzv. ”mi” i ”oni”, produbljuju se veze, za što je najbolji primjer jedan mladić koji mi je ispričao kako je na nogometu stekao poznanstva putem kojih je pronašao posao, ali i dobio poruku da u našoj zemlji svojim radom može biti uspješan. To ne bi mogao u interakciji s ljudima na cesti, ali sa suigračima je ostvario taj odnos. Nogomet je u tom kontekstu puno više od ispunjavanja slobodnog vremena, on utječe na puno šire aspekte njihovih života.