Rahela Jurković ugledna je hrvatska etnologinja, kulturna antropologinja i povjesničarka umjetnosti, ali je za ovu knjigu bitnije da se pred koju godinu, ljetujući prvi put na Pašmanu, zaljubila u taj otok te odlučila tu svoju ljubav iskazati kroz ono što joj je životna profesija – istraživanje kulturnoantropološke vrste. S jedne strane uočljive emocije, a s duge strane nedvojbena i već u niz navrata iskazana stručnost, urodili su, stoga, u slučaju ove knjige, djelom utemeljenom na znanstvenim i empirijski potvrđenim činjenicama, ali istodobno i knjigom kroz koju su jasno iskazane simpatije i ljubav prema tom otoku smještenom u plavetnilu Jadrana nedaleko od Zadra.

Pravila službe

Uspješno iskazane emocije svakako su i posljedica pristupa temi, pristupa koji suvremena kulturna antropologija i etnologija cijeni, a autorica je ovom knjigom potvrdila vrijednost i prednost takvog pristupa. Naime, iako se drži svih »pravila službe« i u svom oslikavanju Pašmana koristi sve nužne historiografske i ostale slične im znanstvene podatke, Jurković u najvećoj mjeri o Pašmanu progovora kroz živu riječ ljudi, točnije njegovih stanovnika, predstavljajući nam najprije njih i njihove životne priče da bi potom sve to, uz znanstvene fakte, ugradila u nježni i ugodni mozaik, fresku Pašmana koja odiše mirisima, okusima i bojama tog djelića mediteranskog raja.

Tako se kroz niz zanimljivih životnih priča nudi bliža povijest otoka, točnije razdoblje od prvih decenija 20. stoljeća pa do današnjih dana. Kombinirajući podatke dostupne iz povijesnih i sličnih istraživanja i objavljenih radova, sa živom rječju sugovornika koji pričaju o sebi i svojim precima, Jurković je izgradila vjernu sliku života svih naselja Pašmana, spominjući pritom i šire poznata imena, ali ipak naglasak stavljajući na obične i tzv. male ljude čime svom tekstu daje snažnu notu dokumentarnosti i emocionalnosti. Iz tih priča pred očima čitatelja »izranjaju« zemljoradnici, pastiri, težaci i težakinje, mornari, brodograditelji, ljudi koji se bave turizmom… čitamo i o narodnim običajima, slavljenju vjerskih blagdana poput neviskih koleda, srednjevjekovnim spomenicima, glagoljaškom pjevanju u Tkonu (ili Konu kako ga domaći zovu), benediktincima na Pašmanu… općenito, ponuđena je vjerna i zanimljiva slika kulturnog, društvenog i religijskog života otoka. Posebna je pažnja posvećena i jeziku pri čemu autorica u niz navrata direktno prenosi riječi svojih sugovornika nudeći time najživotniji kontakt s narječjem otoka, kao i njegovim različitim oblicima u pojedinim mjestima.

Za širi krug čitatelja

Naravno, u svoju je analizu uključila i neke od do sada ostvarenih proučavanja pojedinih dijelova povijesti Pašmana pa »Otoče moj lipi« predstavlja sublimaciju dosadašnjih saznanja drugih autora te njenog istraživanja, a sve je u konačnici kreirano u jednu novu cjelinu koja, što je također vrlo zanimljivo, pa i neobično, nema naziva po poglavljima.

– Istraženu i analiziranu građu htjela sam predstaviti na način da knjiga bude pristupačna širokom krugu čitatelja, stoga je i njezina koncepcija rezultat promišljanja i odluke da poglavlja nemaju naslove koji bi sugerirali čitatelju što bi u svakom trebao naći. Umjesto toga, svako je poglavlje označeno rimskim brojem koji želi sugerirati samo slijed dijelova koji čine cjelinu, a ta je cjelina rezultat provedenih istraživanja o Pašmanu, u određenim vremenskom razdoblju. Na taj način želim pozvati čitatelja da sam donosi zaključke o tome što mu pojedino poglavlje govori, iz vizure vlastitih iskustava, znanja ili znanstvenih spoznaja, pojašnjavajući odluku Rahela Jurković u zaključku kaže:

– No, u ovoj knjizi nije mi bila namjera uspoređivati rezultate istraživanja s radovima drugih autora i različitim teorijama, već mi je isključivo bila namjera predstaviti etnografski materijal o Pašmanu dobiven kao rezutat znanstvenih terenskih istraživanja provedenih na otoku najvećim dijelom 2020. i 2021. te dodatno 2022. godine, a izvan otoka od 2020. do početka 2023. – piše Rahela Jurković koja je, bez imalo dvojbe, u svojoj namjeri uspjela te darovala Pašmanu dio zahvalnosti koje je njoj svojim ljepotama darivao taj otok.

Biografija

Rahela Jurković završila je 1996. povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završila je i tri magisterija, od kojih je jedan iz marketinga na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a dva iz područja europskih integracija: Europske studije na Zagrebačkom sveučilištu i Sveučilištu Panthéon-Assas (Paris II) i College of Europe (dvojezični, englesko-francuski studij), sa specijalizacijom iz ekonomije Europske unije. Radila je u privatnom sektoru u Hrvatskoj, stažirala u Europskoj komisiji u Bruxellesu te je sudjelovala na brojnim međunarodnim projektima i radila u međunarodnim institucijama u Hrvatskoj. Od 2008. godine područje njenog rada je projektni menadžment i poslovno savjetovanje. Krajem 2014. Jurković je upisala doktorski studij etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Doktorirala je u siječnju 2018. na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na temi »Integracija osoba pod međunarodnom zaštitom u hrvasko društvo«. Kao prva znanstvenica iz Hrvatske i šireg područja jugoistočne Europe dobila je 2019. godine istraživačku stipendiju UEFA-e pomoću koje je uspješno provela istraživanje u Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji, o nogometu i izbjeglicama na tzv. balkanskom koridoru. Do sada je objavila dvije knjige – »Integracija azilanata u hrvatsko društvo: kulturnoantropološka studija« (2021.) te »Sport i migranti u Hrvatskoj: kulturnoantropološka studija« (2021.), »Otoče moj lipi« (2023.) treća je njena knjiga. Članica je Hrvatskog etnološkog društva i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.